Slavenska samodržavnost i samodostatnost Slavenske države

Cilj svih gospodarskih odredbi jest ostvarenje potpune nezavisnosti Slavenske države, bez nezavisnog gospodarstva nema nezavisne Slavenske države. Da bi Slavenska država bila nezavisna ona mora moći proizvoditi sva potrebna dobra. U konačnici potrebno jest da se postepeno uvoz svede na nulu. Radi nestašice, uvoz ne bi bilo dobro odmah ukinuti te do tada Slavenska država trgovinom dobara mora uvoziti ona dobra koja su potrebna te izvoziti dobra kojih ima viška. Što se manje proizvoda uvozi a više proizvodi to se ostvaruje veća nezavisnost. Nakon što se ostvari potpuna gospodarska nezavisnost, sve gospodarske odrednice će biti u potpunosti sprovedene, do tada sprovodit će se postepeno. U konačnici gospodarski sustav će u potpunosti istrijebiti opće podizanje cijena. Gospodarstvo se po ostvarenju vlasti, mora potčiniti Slavenskoj državi, više neće biti predmet tajnih sila nego postaje oruđe koje osigurava budući Slavenski opstanak. Većina država danas primjenjuje jedan od najgorih načina vladanja koje je čovjek ikada izmislio – liberalnu demokraciju. Taj sustav zamišljen je tako da građani biraju svoje predstavnike koji potom u njihovo ime glasanjem odlučuju o njihovoj sudbini. Obično pobjeđuju ne oni koji žele najbolje za narod nego oni koji su uložili najviše novaca u propagandu i političare. Oni koji ulažu nadmeću se oko toga tko će više svojih čovječuljaka postaviti u upravljačka tijela, političari su njihovo vlasništvo. Izabrani političari nisu ni naručito politički pismeni, oni su mamonovi vojnici, zanima ih samo novac. O samim ulagačima javnost ne zna gotovo ništa. Nedopustivo je da vlast bude potčinjena nepoznatim silama. Same političke stranke nadmeću se oko sitnih razlika da bi pružile privid izbora i na kraju sve vode Slavene u propast. Trenutni način vlasti predstavlja potpunu ljudsku samovolju koja se odražava u zakonodavstvu, čim su došli na vlast liberali su postavili svoj ustav i ukinuli Božije zakone. Slavenska država neće imati ni stranaka ni parlamenta. Politika se unutar Slavenske države više neće razmatrati. Svrha odluka koje Slavenska vlada donese jest očuvanje predaje i osiguravanje Slavenskog opstanaka. Vlada Slavenske države sastoji se od jednog Vladara i određenog broja izvršitelja. Vladar piše i odobrava nove zakone, te predstavlja sve Slavene na međunarodnoj pozornici. Svaki odobreni zakon predaje se na uvid izvršiteljima. Zakon se potvrđuje tada kada ga svi izvršitelji potvrde. U slučaju da netko od izvršitelja odbija potvrditi zakon, mora obraniti svoju odluku, ako je neuspješno obranio odluku, mora potvrditi zakon. Izvršitelji mogu napisati i predložiti zakon vladaru koji potom odlučuje ako će ga odobriti i poslati na uvid ostalim izvršiteljima. Vladar postavlja i uklanja, sve izvršitelje i predstavnike staleža po potrebi, osim predstavnika crkvenog staleža. Na svakoj raspravi o donošenju novih zakona prisutna je i skupina djelitelja koja može iskazati svoje mišljenje, to je potrebno kako bi izvršitelji čuli mišljenje nekoga tko se ne bavi upravljanjem državom. Vladar može odrediti svog nasljednika no tada se prmjenjuje isti postupak kao i kod donošenja novog zakona. Ako vladar nije izabrao nasljednika, patrijarh određuje novog vladara. Sljedeće je stablo poretka državne uprave od razine 0 do razine 2 Na razini upravljanja 0 nalaze se vladar i patrijarh. Vladara smjenjuje isključivo smrt, patrijarha kroz izvandredni postupak može smijeniti vjerski stalež. Na razini 1 nalaze se izvršitelji i oblastnici, njih postavlja i smjenjuje izravno vladar. Izvršitelji i oblastnici postavljaju i smjenjuju osmatrače koji se zajedno s djelovateljima nalaze na razini 2 upravljanja. Djelovatelji biraju sami sebe na dobrovoljnoj osnovi, ako postoji više ljudi koji žele biti na istom mjestu tada osmatrač proizvoljno postavlja djelovatelja. Nekoć davno Slavenski vladari primali su vlast od Boga kroz rukopoloženje, tim činom javno su objavili da vlast dolazi odozgo i spušta se na dole(kako na nebu tako na zemlji). Vladari su sebe potčinili Božijim zakonima. U današnjem vremenu nekadašnji sustav vlasti je okrenut naglavačke, sada pokušavaju uvjeriti narod da vlast dolazi odozdo (kako na dolje, tako gore). To vjerovanje je čisti sotonizam, iz tog sotonizma u konačnici ishodi i sam liberalizam i sva ostala odvratna modernistička usmjerenja koja se zasnivaju na prosvjetiteljstvu. Država ne može postati nezavisna bez potpunog usvajanja predaje što uključuje čin rukopoloženja vladara. Čak i kada bi se država oslobodila od svih vanjskih neprijatelja, bez rukopoloženja, lako postaje žrtva samovolje naroda i vladara. Kako je to izgledalo kada vladari i narodi vladaju po vlastitoj samovolji, pokazala je povijest. Nastupit će vrijeme kada će budući Slavenski vladari opet vladati, ne zato što im je popušteno već po blagoslovu i milosti koja dolazi odozgo. Tako novi vladar ne može biti odabran bez blagoslova. Sletovi su sazivi vlade na kojima se donose novi zakoni i rješavaju ostale tekuće poteškoće. Sletove saziva i predvodi vladar. Vladar i izvršitelji su prisutni na svim Sletovima, svoj rad svakodnevno obavljaju na mjestu gdje se održavaju sletovi. Ostali predstavnici staleža, većinu svojeg vremena provode na polju i u svojim djelatnostima. Tako će oblastnici provoditi svoj radni dan u svojoj oblasti, gdje će izrađivati nacrt za razvitak oblasti, putovat će oblašću i nadgledati njen razvoj, drugi predstavnici staleža primjerice osmatrač graditelja, nadgleda i obilazi sve podvige gradnje u zemlji, razgovara sa ostalim graditeljima, i vlasnicima te osigurava dobre uvijete rada. Uloge predstavnika staleža nisu čisto upravljačke prirode, naprotiv njihov svakodnevni rad na polju neophodan je za Slavenski opstanak, zato se posmatrača i oblastnika poziva na slet samo tada kada se novi predloženi zakoni tiču njihovog polja rada. Kada se pozovu na slet zajedno sa izvršiteljima savjetuju Vladara o predloženim zakonima vezanim za njihovo polje djelatnosti. Djelovatelje se kao svjedoke poziva na slet tada kada postoji potreba za provjerom pravilnosti rada. Dvoglavi orao predstavlja sustav u kojem se vlast dijeli između Crkve i vladara uz Božiji blagoslov.